Sjećanje
Kasaba tone u san. Posljednji tračak mjesečeve svjetlosti nestaje pod sivim plaštom bremenitog oblačine koji se raširio nebeskim svodom kao ponosni paun... Donosi kišu i priziva magle. One guste i lijene magle koje otupljuju čula i omamljuju drijemežom.
Umjesto da se sklonim pod topli skut sna, ipak i ovu noć sjećanja me razbuđuju. Zajedno sa mnom bude i sjetu koja se nastanila u neku nevdiljivu pukotinu duše i sa svakim sjećanjem i ona se izmigolji i tužnim tonovima počinje melodiju života... Života koji se otima iz kandži prolaznosti, sizifovskom upornošću i beznadežnošću. Počinje niskim tonovima, osluškuje prošlost, udara tiho u damare ispod grla i nekako kroz tugu dočarava mudrost ljudskog postojanja i ljepotu spoznaje. Kad god je čujem, podsjeti me na nešto, ali evo već godinama ne mogu da dokučim šta je to...
Prelistavam stari kalendar. Još uvijek pomiješam mjesece svibanj i srpanj. Ali nikada ne zaboravljam da im ponovim imena, svake godine, evo već dvadeset godina.
Onomad, dok sam još uvijek krišom sisala palac, prišao mi je komšija Nasir i sa širokim osmjehom me pitao: „Curice! Znaš li mi nabrojati mjesece u godini?“
„Naravno da znam!“, odgovorila sam mu, pomalo povrijeđenog ponosa i počela da nabrajam: „Januar...Februar...“
„Ma ne te mjesece!“, pljesnuo je rukama i grohotom se nasmijao mojoj zbunjenosti i povrijeđenosti.
„Šta se praviš važan?! Nema sto mjeseci. Samo dvanaest! Ibrahimeee..., šta je Nasir jutros jeo? Bunca nešto...“, povikala sam pomalo zlobnim tonom, da mu uzvratim na zadirkivanje.
On se i dalje smijao, toliko da mu je skoro cijela vilica virila iz usta, a red bijelih, blago rastavljenih zuba podsjećao je na vještačku protezu koja je služila u školama kao nastavno pomagalo na časovima biologije. Imao je oko dvadeset i pet godina. U malom mjestu kakvo je naše bilo, nije imao velikih izgleda za bilo kakav uspjeh u životu. Ali on je bio nekako poseban. Nije bio nadmen i kao da su mu se baš zbog te osobine vrata svijeta otvarala, a on samo uplovljavao u nove luke, kao lađa koju vjetrovi ponesu, čas tamo, čas ovamo.
Prišao mi je praveći tužnu grimasu, čučnuo ispred mene i pokazao mi malu bilježnicu koja je bila iškrabana sitnim rukopisom. Okrenuo je nekoliko listova, zaustavio se na jednom i okrenuo ga prema meni: „Hajde, probaj pročitati šta ovdje piše!“ Prišla sam bliže i u sitnoj švrljotini počela nazirati slova:
„Si-je-čanj“, srikala sam nesigurno... On je pljesnuo rukama i uzviknuo: „Bravo, curice! Iako mi ništa nije bilo jasno, prihvatila sam njegovu igru i počela uživati u njegovom oduševljenju. Pročitala sam do kraja svih dvanaest mjeseci, a on mi je onda krupnim glasom rekao:“Curice, ako naučiš napamet ovaj mali zadatak, donijeću ti brdo slatkiša kada se vratim s putovanja.“
Srce mi je zakucalo jače. Zamišljala sam šarene bombone, čokolade u zlatnim omotima, medenjake u obliku srca, žvakače gume sa sličicama poznatih glumaca i glumica... Odjednom sam osjetila nadu i taj mi se osjećaj toliko dopao da sam do noći, toga istog dana, naučila svoj zadatak. I nestrpljivo iščekivala Nasirov povratak.
Čekala sam dugo. Odbrojavala dane kada će se vratiti. Bilježila svaki na istrgnutom listiću iz Nasirovog notesa. Kada mi je ponestalo mjesta počela sam krišom da ih bilježim u svesku iz matematike. Pet stotina dvadeset i jedan... Ne znam zašto sam prestala da bilježim dalje. Možda zbog straha koji je tada vladao među ljudima. Spominjali su rat, vojsku, izbjeglice... U daljini se čuo tutanj, kao da grmi iz utrobe zemlje, a ne sa neba. Ja ništa nisam shvatala. Sve mi je bilo igra i zabava. Počinjala bih dan sa čitanjem knjiga do kojih sam mogla doći, a završavala bih ga sa tugom u srcu, jer nije bilo struje i nisam mogla da dovršim čitanje najzanimljivijeg dijela. Tada sam u tami noći, ispod gorućeg neba, smišljala na koji način ću Nasiru ispričati sve što sam naučila. Jer, iako sam prestala da odbrojavam dane do njegovog dolaska, nada se nikada nije ugasila. Naprotiv. Svakim danom je bivala veća i svakim danom me podsticala da naučim nešto novo... Sve dok mi to nije postala navika.
Sreli smo se tek nakon dvanaeset godina. Imao je pomalo odsutan pogled i srebrenkaste tragove u kosi. Vratio se sa svoga putešestvija, ali ovoga puta samo kao gost. Već odavno je imao svoju kuću, daleko preko nepreplivanih okeana i neistraženih planinskih visova. Došao je sa familijom, suprugom i dvije kćerke. Nije me prepoznao kada smo se sreli. Tek kada sam mu izrecitovala dvanaest mjeseci na Hrvatskom jeziku, pokazao je širokiosmijeh i razdragano pljesnuo rukama. Kroz šalu sam mu rekla da sam svake godine, otkako je otišao, učila po jedan i da je došao baš na vrijeme.
To je bio posljednji put da smo se vidjeli. Ali, začudo, sjećanje na njega nikada neće uminuti. Valjda zbog nade koju mi je dao. Jer ona mi je otvorila vrata neistraženim svjetovima. Dala mi smjelosti da se otrgnem iz svoga gnijezda i poletim iznad krajolika. Pomogla mi da spoznam da iza horizonta postoji još jedan i još jedan i tako u nedogled.
Hurem je došao sinoć kući kasno. Na stolu ga je čekala hladna sirnica i dva deca vode. Iz zlatnog celofana virio je lokum, od preksinoć. 
