real
time web analytics
Priče iz Provincije

Priče iz Provincije

"... a kada kiši ti ne moreš, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotčarenje za oblak kadar postane voda."

31.03.2017.

Soko

Slušaj me, hodža!

Meni su došli u sivim kaputima, nisu tebi. Ja sam često bio blizu ćafirluka, onoliko koliko si ti bio daleko od njega. Ti si bio Božiji čovjek, a ja sam licem udarao o drumove, padao onda kada sam mislio da ću poletjeti, a bivao uzdignut i sačuvan onda kada sam bio siguran da ću izgubiti glavu. Nisu meni džaba dali nadimak Soko, a tebi Drina. Ja sam letio u neizvjesnost, a ti si tekao sigurnim tokom, dubokim koritom.

Mada, i meni je čudna podudarnost da nosimo isto ime, a još čudnija da i ja i ti nosimo ime Allahovog prijatelja, Ibrahima.

Zato sam birao nadimak kad sam se pokazivao ljudima. Srastao sam se s njim i gnijezdio se na najsamotnijim liticama. Samo s njih sam mogao vidjeti sve pa i tvoj krivi tok. I znao sam da tamo gdje tečeš ukrivo moraju postojati viši razlozi. A oni uvijek postoje.

Neznanje nas je utjeralo u grobove golokrake.

Pretrpjeli smo golgotu praznog vremena.

Nad nama se ljuštilo sivilo neba i nismo dočekali da ga ugledamo plavo, u svoj njegovoj ljepoti i sjaju. Iako smo i ti i ja pod nekim tuđim nebom gledali u nj i divili se njegovoj modrini, ipak smo se obreli ovdje pod ovim mračnim komadom s kojeg nas je tvrdi kamen pogodio direktno u kičmu.

Mogao bi to biti ibret i zastrašujuća opomena našim potomcima.

-          Zastani, Sokole.

Mučan je monolog koji se odmotava evo već dugi niz godina zbog nemogućnosti uspostavljanja dijaloga sa sebi ravnim sagovornikom pa sam se dosjećao da, ili sam poludio, ili sam genije. Nedostajao mi je dijalog. Zuč mi progovara iz stomaka tupim bolovima. 23 godine sam učio nauku i evo me sad kao fakir, stišćem napukle vile i na njih nabadam ostatke slame iz koje se maločas prosulo krupno zrnevlje žita. Njime ću nahraniti djecu i stoku. A ja ću umirati od duševne gladi stoljećima, sve dok se ne sretnem sa onim zamršenim harfovima u nekim drugim dimenzijama i sve dok potpuno ne odgonetnem njihov smisao.

Jesmo li to mi već na razmeđu svjetova? Kad prođe život? Još je vreo hljeb...

-          Sada smo ti i ja sabesjednici, hodža.

Ako me možeš slušati, dobro je. Ako ne možeš, ja ću i dalje pričati. Moram svu onu tišinu izrigati iz sebe, čađ iz velikih ćumurana mi je sušila grlo desetljećima i nisam imao volje da govorim. Sad moram i baš hoću da ispričam sve, kroz stomake svojih potomaka.

 

Tvoji će izumrijeti od nerijetke bolesti današnjice: zlobe i zavisti. A ti nisi kriv za to. Ima ih koji su izjedali tvrdo i žilavo meso sa udova mojih potomaka, ogovarajući ih i objeđujući ih. Iz njih više neće izniknuti zdravo i plodno sjeme.

 

Kad sam ih vidio u sivim kaputima, skoro sam se obradovao. Ali, ja sam bio bijel ispod ove izborane i suncem spaljene kože. Čiste bijele boje, onda kada je iz mene istekla posljednja kap krvi. I znao sam da su krivi došli po mene. Jer im nisam vjerovao. Nisam nikome rekao o onima koji su došli poslije njih.

 

 

24.03.2017.

Drina

Sa ljudima moraš biti mudar. Rekao sam ti to mnogo puta, ali me nećeš poslušati. Misliš da možeš pameću postići šta želiš, a smećeš s uma da će te razumjeti samo oni koji pameti imaju. Ostali, a to je većina, smatrat će te budalom, lakrdijašem.

Gore, na tavanu, kad sam umro, vidio sam svoga učitelja i tek sam se tada sjetio njegove mudrosti. Imao je ženu koju je poštovao i pomalo se bojao njene pronicljivosti, a kad je već bila u godinama, njemu se svidjela druga, mlađa i ljepša, obuzeo ga težak ašk za njom, a nije smio ni pomisliti da predloži svojoj ženi da je privede.

Dugo se premišljao oko svoga problema sve dok ga jednom seoska baraba nije priupitala kakve to ga brige muče pa hoda povazdan šutljiv i natmuren i ne selami se s njim dok mu hanuma i sa mrtvima u turbetima progovori i selamom ih počasti svakog jutra.

Učitelj se obrecnuo na tu njegovu opasku i najednom mu se lice ozarilo. Zagrlio je barabu i poveo ga sa sobom u svoj mutvak. Izbrojao mu je nekoliko dinara i u kesu natrpao duhana, šuhih šljiva i s vješalice skinuo komad suhe jaretine na šta je ovaj zadovoljno klimao glavom.

Ujutro je učiteljeva žena poranila u turbe, otvorila prozore i vrata i sva zadihana i skoncentrisana na obavljanje rutinskih poslova nazvala selam rahmetlijama. Kada je začula tihi glas iz unutrašnjosti koji joj je odgovorio na selam, skamenila se od straha. Strah je porastao kada je glas nastavio govoriti: „Draga hanuma, reci šejhu da hitno oženi tu i tu ženu, ako to ne uradi nastupit će kuršlus!“ I glas je utihnuo..ugasio se, a prestravljena žena se zaputila žurnim korakom svome efendiji.

Amidžiću, tako funkcionira svijet. Ako ne razmišljaš svojom glavom, postaješ sljedbenik uvjerenja koja ti drugi nametnu i prihvataš istine onakvima kako ih oni protumače.

Čovjek budućnosti će biti na težim kušnjama od nas, jer će mu biti dostupno znanje, ali ne i njegova suština.

Ti i ja smo umrli i šta nas briga. Svakako se ne bismo snašli među ljudima budućnosti, lišenih mudrosti.

 

23.03.2017.

Drina

Otupio sam u ovoj osami, moj amidžiću. Posvunoć listam kitabe ne bih li našao odgovore na pitanja koja će mi ljudi sutra postaviti, a ti evo sad gledaš u moj mezar i ne znaš ništa o tome. Čudiš se što mi se ime slabo vidi na nišanu, a ne znaš da bih ja volio da ga i nema, da niko i ne zna gdje su mi kosti rasahnute i gdje se slegla ova težina koju nosim na sebi, kao mazga.

Tebi je lakše. Nisi ti uzeo emanet kakav sam ja, nije ti bio ni ponuđen, doduše.

Živim među neznalicama i neprekidno mi je potrebna samilost, inače hoću da umrem. Toliko me jako obujmi samoća da mi žile na vratu poplave, oblije me hladna rosa i lelujam se među dva svijeta kao kakav luđak, đah ugledam iz širokog neba konjanike u jurišu, đah ugledam zabrinute poglede žena koje mi se smiju približiti i pobliže pogledati moju muku, zelenilo koje me razjeda iznutra, nesazrjelo spoznanje da sam pod tovarom koji moram nositi, isto kao i Putko kojeg ću s jutra upregnuti bremenom i on će ići sve dok ga ja ne zaustavim i ne skinem mu breme s leđa.  

Jesam li ti ispričao priču o svojim knjigama?

 Nisam! a i kako ću kad sam mrtav?! Kad si i ti umro, moj amidžiću.  Obojica smo legli u zemlju koja nas je hranila dugo godina, davala nam ono najbolje od sebe, a  mi nismo znali biti zahvalni i imati više povjerenja u njenu naklonost ljudima. Plašili smo se neimaštine, siromaštva..

Kada bih mogao govoriti rekao bih da je čovjek neprekidno na iskušenju, a najveća mu je nesreća što ne vidi ono što je očito i što je najjednostvnije za odgonetnuti. U životu sve teče svojim koritom, smjenjuje se nafaka, mijenja se svijest, neprekidna je promjena, a mi baš od te promjene bježimo. A to ti je kao kada bi bježao od činjenice da će sutra svanuti jutro.

Allah selamet!

Knjige su mi na tavanu. Niko ih ne zna čitati, jer su neke od njih pisane arebicom, na našem jeziku, a većina ih je na arapskom i turskom jeziku. Oni koji najmanje znaju misle da su tu nekakve vradžbine i zapisi. Oni koji malo više znaju, misle da su tu tajne o svemu i svačemu i sa poštovanjem pogledaju u stropove, kad se sjete.

Niko ne zna da su to djela iz fikha, tefsira i akide, udžbenici koje sam imao u medresi, nekoliko starih Kur'ana u kojima sam imao bilješke; u jednom bih učio sure napamet, drugi bi mi služio za pripremanje vazova, a treći bih znao proučiti za jednu noć i komad zore, onda kada ne bih morao ići u potragu za nafakom. Ima i rukopisa, pokušaji odgonetanja tajni svemira, pokušaji davanja odgovora na pitanja na koja još niko nije dao konačan odgovor.

Zamisli, amidžiću, danas kada svi znaju čitati i pisati, rukovati kojekakvim napravama od plastike, naći i pitanje i odgovor u kratkom trenutku, ove moje knjige su blago. Starina za koju bi neko dao mnogo novca da mu ukrasi kredenac od punog drveta, sa finim staklom.

I zamisli da svi ti punodrvni kredenci ne mogu parirati ljepoti one sehare koju smo mi rezbarili usijanim željezom. Koliko bi tek za nju bio spreman platiti čovjek budućnosti, kakav nismo ni ti, a ni ja.

Mi smo izumrli.

Izumrijet će i naše knjige. Iščeznut će tinta sa pohabanih stranica na koje sam je godinama utiskivao pod plamenom svijeće...

Ali neće izumrijeti potreba. Promjena.

Što više ljudi budu imali sredstava za ugodniji i bolji život, to će im potreba da pobjegnu od promjene biti veća. I jednom će se vratiti na moj tavan.


 

 

 

 

 

 

21.03.2017.

Dječak u travi bi da skoči...

Sada se nebo cakli nad stijenjem Šimšir kose. Vjetar je hladan i probija se do kože, izaziva jezu i uzdah pa potom drhtaj od kojeg se ruke stisnu i jako zagrle same sebe..

Već dugo sam muhadžir i nema mi druge nego biti dok me ima i dok dišem. To je moja nafaka i moja Sudbina. Elhamdulillah.

Samo me jedno čudi. Taj moj zavičaj, dvadesetak kuća stiješnjenih u malenu zaravan, okruženih plodnim njivama i potocima, četinarima...pogledom u nebesa ne otkriva se daljina i širina svemira, ali ima taj zor u ljudskoj duši koji se pojavi onda kada se skučeno oko probija u samu dubinu Neba i otkriva ono što i jeste i nije...

Čudi me što su tu svi moji krajevi zametnuti o klinove stare magaze i gdje god da se otisnem, odmotavam se i ne prekidam, tkanje neprekidno raste, petlja se, raspetljava, ugleda se, para, ali krajevi šute i ne miču se. Ne raskidaju se.

U djeliću sekunde, zbuni me oštrina sjeverca i glatkoća neba, kao da puhne kao onomad nad rašćupanim djetinjim kosama i pojavi se divljina, crvotočan klip se zametne u vratnicu vremena  i tada samo propadam u sjećanje...Pojave se zaboravljena lica, glasovi...Svi ti ljudi kojih nema pomole se raštrkani po zelenim ledinama i svi kao nešto da rade, a svi me gledaju i čekaju.

Šta hoće od mene?!

11.09.2015.

Avdica i Mušan

Prohujalo je s vihorom onih dvadeset godina. Rođena kao zatočenica vlastite Sudbine, prozeblog srca, dosanjala sam svoje snove. Ali sam postala gorka. Kao čemer. Ni sitne radosti mi više ne mogu povratiti radost licu kao onomad. Sjećam se mojih snova o letenju iznad krajolika, o snažnim zamasima slabih mišica, ushićenja pri letu i spokoja pri padu. Sjećam se neba u ponoćne sate prošaranog milionima zvijezda i onog drveta kroz čije sam granje tkala priče o noćnim šetačima. I šapata vjetra u stijenju Šimšira i zmajeva koje nikada ne vidjeh, a o kojima su se kitile legende. I vila kozičkih, koje su, kažu, bile tako lijepe da bi omamile svakoga ko ih vidi. I kažu, koga bi zadojile svojim mlijekom, postao bi nepobjedivi junak.

Sjećam se rahmetli Avdije. Babe Mušanovog. Onog što je bio ćorav na jedno oko. Tako narod govoraše. Ćorav. Nosio je povez na jednom oku, pa je više ličio na gusara nego na zemljoradnika. Nekakvo ga tane stiglo u Prvom svjetskom ratu. Bio je sićušan i blag pa ga je naraod zvao Avdica, aludirajući na njegovu konstrukciju. Imao je punu kuću čeljadi. Sve redom gorostasi, pa je ta njegova sičuhnost još više dolazila do izražaja. Malo je komunicirao sa okolinom. Bio je uvijek dalek i svoj. Kao da se nikada nije vratio sa fronta. Ostao zabarikadiran duhom u vremenu kao oni zmajevi u stijenju Šimšira. Narod je samo tkao priče. Naslijepo. Naćoravo. Kazivahu da je jednom čuvao hajvan na Pajića brdu i da je zaspao na nekoj ledini. Kad se probudio našao se na sasvim drugom mjestu. Začuđen i uplašen. Nije se sjećao kako se našao tu. Ali je ostala priča da su ga vile nosile.

Nosio je čakšire, zakrpljene, stari, kratki kaputić i ahmediju svijenu od crvenkastog platna na pohabanoj vunenoj kapi. Poštapao bi se o drvenu kevu (pri vrhu svijeni štap) i tako duhom odsutan, ćorav i ćopav, ličio je na nekog mitskog prosjaka...

A nije bio prosjak. Kada je umro,a imao je preko stotinu godina, našli su kofer pun para. Devalviranih. Nevažećih... A djeca ostala kratkih rukava. Prozebli na februarskoj ciči i zimi. Sin Mušan, drvosjeća i šumljak, radio je po vrletnim šumama da nahrani punu kuću čeljadi, sve redom maksumi. Obrađivali zemlju da dostane i hajvanu. I tako je život tekao... Kao u onim pričama...»bilo jednom»... Mušana nisu vile nosale. Teško se živjelo, teško se radilo. Sirovi seljački, težački život. Kao u ruskim romanima. Umjesto Sibirevskog, život je hladila besparica i nemanje, zakrpe su propuštale jezičke zime, sleđivalo se tijelo, a duša je vapila za toplinom života, za sitnim radostima što ih u sebi nosi proljetno cvijeće, za nježnošću, za vedrinom duha, za zagrljajem, za smirajem... A ničega nije bilo osim teških, umornih uzdaha. I nekog «svetog» šaputanja kraj fijakera (peć) i fenjera koji su jedini zračili toplinom u dugim noćima.

I eto, došao vakti-sahat ili edžel i Mušanu. Hranitelju. Otišao je teško, kako je i živio. Sve ostavio. I niko nikada nije slutio šta mu se u glavi zbivalo. Ni žena, ni djeca, ni komšiluk. Tek nakon nekoliko mjeseci, pročulo se da su u starom dimnjaku našli pogolemu svotu para. Važećih. Važećih! Važećih!!!

Prošlo je vremena mnogo... Vile više ne svraćaju u naš zavičaj. Ni zmajevi se više ne oglašavaju sa šimširskog stijenja. Bršljan i grmlje pletu priče o prohujalim vremenima. Mezarje nadomak sela turobno ćuti. Oglašava se tek poneki kos. I sova u rane večeri. Iz daljina dopire samo huka Slapa. I ništa više. Stoljetni borovi propinju se u nebo kao bijesni konji, a nebo, kao i onomad, šutke prati tragove vječitih šetača...

Sve teče.

Postala sam gorka. Čemerna. Nadomak svih visova, Izvor tražim. Da ispijem kaplju što mi život donosi. Rastrgoše mi dušu težnje. Rapolutiše me očekivanja. A sama sebi tkam odoru u kojoj će se skaliti moja pleća. U kojoj će mi kose spuznuti i s biljem jedno postati. Izvor tražim u sjećanju. Gorka. I molim. Bože, sačuvaj me pohlepe i neznanja. Molim...


Priče iz Provincije
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
3097

Powered by Blogger.ba